Radučiću
postoji predaja kako je današnja crkva sv. Đurđa najprije bila
turska "kapela". Predaja bi mogla da jednim dijelom
odgovara istini, budući se i prije Turaka tu vjerovatno nalazila
sakralna građevina. Postoje pretpostavke da je istočni, manji
dio crkve (danas prostor iza ikonostasa), ako već ne i crkva
u cjelini (tj. ako već nije postojala crkva u današnjem, proširenom
tlocrtu), u srednjem vijeku bio kapela koju su Turci, kad su
došli u Radučić, pretvorili u svoju bogomolju. Ipak, čini se
da su je oni, ako su je ikako i koristili, ubrzo napustili i
predali na korištenje doseljenim Vlasima "grčkog obreda"
odnosno Srbima. (1)
Glavni historičar pravoslavlja u Dalmaciji episkop Nikodim Milaš
1901. godine u svojoj knjizi "Pravoslavna Dalmacija"
navodi, pozivajući se na listine iz XVIII vijeka poznate pod
nazivom "Končarevićev ljetopis", da je crkva u Radučiću
"otvorena" između 1524. i 1537. godine (2),
a tome odgovara i rekonstrukcija pokojnog sarajevskog historičara
Fehima Spahe, koji se bavio turskom vladavinom u Dalmaciji na
osnovu dokumenata iz ankarskih i istambulskih arhiva.
Sl. 1
- Luneta na radučkoj crkvi, "modni" detalj iz
srednjeg vijeka
Sl. 2 - Lukovi sa zvonima na crkvi sv.
Đurđa, detalji karakteristični za crkve građene širom
Dalmacije u rasponu od XIII do XVI vijeka
Poznato je da Turci uglavnom nisu dozvoljavali
gradnju novih crkava nego samo eventualnu prenamjenu postojećih, a
to je iskorišteno kao jedan od ključnih argumenata za optužbu da autor
"Pravoslavne Dalmacije" izmišlja historijske činjenice.
Naime, Milaš navodi da (pravoslavna) radučka crkva sv. Đurđa datira
iz vremena između 1524. i 1537. godine (3),
šta su osporavali neki hrvatski autori želeći, očito, dokazati kako
u XVI vijeku Srba u Dalmaciji još nije bilo. (4)
Međutim, Milaš ni ne spominje gradnju crkve, nego "otvaranje",
što se po svoj prilici odnosi na osvećenje, nakon što su Turci hram
predali novom stanovništvu, odnosno nakon što su pravoslavni doseljenici
napuštenu crkvu preuzeli za sebe.
Fehim Spaho potvrđuje Milaševe riječi. U svojoj rekonstrukciji crkvene
"infrastrukture" u Kliškom i Krčkom sandžaku (znači u XVI
vijeku) prema turskim defterima (popisima stanovništva), među drugim
crkvama kao pravoslavnu navodi i onu u Radučiću. (5)
Znači, premda se ne zna da li je sv. Đurađ nekoć bio "latinska"
(tj. katolička) crkva, izvjesno je da se od XVI vijeka u njemu obavlja
pravoslavni obred.
Mogućnost da su Turci predali bogomolju pravoslavnom življu ne bi
bila ništa čudno. Osmanlije su bili veoma nakloni Vlasima odnosno
Srbima koje su naseljavali na pusta područja, oslobađali su ih određenih
vrsta poreza, davali im zemlju i pašnjake, pa tako i zatečene sakralne
objekte (a pravoslavlje je u carstvu bilo "domaća" religija,
za razliku od katoličke). Nije to, jasno, bilo iz neke ljubavi, nego
zbog njihove uloge u pograničnim područjima Osmanskog carstva. Oni
su prema Turcima imali vojnu obavezu (kad se ukaže potreba) i bili
glavnina turskih jedinica u tim krajevima. Da bi bili lojalni, uživali
su i stanovita prava i pogodnosti.
Nema načina da se ustanovi kad je i kako (da li odjednom ili u etapama)
crkva sv. Đurđa sagrađena. Često se u sličnim slučajevima po stilu
gradnje može malo pobliže odrediti koliko su neki sakralni objekti
stari, no radučka crkva je toliko jednostavne (da ne kažemo priproste)
arhitekture, kao uostalom i tolike druge po dalmatinskim selima, da
nema nekih posebnih karakteristika po kojima bi se moglo preciznije
reći iz kojeg vijeka potiče. Po detaljima na pročelju kao što su luneta
(sl. 1) ili lukovi sa zvonima (sl. 2), nalikuje na neke crkve građene
u XIII, XIV ili XV vijeku po Dalmaciji, ali takvi su elementi toliko
dugo bili "u modi" da je, sudeći po tome, crkva mogla da
bude sagrađena i u XIII jednako kao i u XVI vijeku. Ostaje dakle bez
odgovora pitanje koliko je star sv. Đurađ, to jest da li su i Martinuševići,
Raduči i ostali prvotni stanovnici sela imali crkvu, koju su kasnije
preuzeli pravoslavni doseljenici, ili je izgrađena tek nakon dolaska
novog stanovništva. (6)
Radučiću
postoji predaja kako je današnja crkva sv. Đurđa najprije bila
turska "kapela". Predaja bi mogla da jednim dijelom
odgovara istini, budući se i prije Turaka tu vjerovatno nalazila
sakralna građevina. Postoje pretpostavke da je istočni, manji
dio crkve (danas prostor iza ikonostasa), ako već ne i crkva
u cjelini (tj. ako već nije postojala crkva u današnjem, proširenom
tlocrtu), u srednjem vijeku bio kapela koju su Turci, kad su
došli u Radučić, pretvorili u svoju bogomolju. Ipak, čini se
da su je oni, ako su je ikako i koristili, ubrzo napustili i
predali na korištenje doseljenim Vlasima "grčkog obreda"
odnosno Srbima. 
