Veoma često prezime na cijelom srpskohrvatskom području, koje se spominje od XIV vijeka. Nastalo je po zanatu kovača, u nekim slučajevima prema prezimenu Kovač, koje je isto nastalo prema zanimanju nekog pretka, ili mjestu Kovač (Kovačevići - ljudi iz Kovača), kojih ima više: četiri u Bosni, dva u Srbiji, jedno u Hercegovini i kraj Kotora itd. (18) Kovačevića u Bukovici ima i u Erveniku, Žegaru, Modrinom Selu, Kistanjama i Bogatniku, a još i u Otonu, Plavnom itd. Predak radučkih Kovačevića došao je iz Otona priženivši se svojevremeno u Ljevaje, pa preuzeo ovo prezime i odrekao se svoga, ali jedan od njegovih potomaka, kninski fotograf (koji je između dva rata imao radnju u Kninu na Sinobadima, a poslije rata za sinovima iselio u Australiju) Luka Kovačević bio je vratio porodično ime svojih predaka, pa je prezime iz te loze sačuvano. Slava im je sv. Aranđeo.

Vjerovatno je prezime nastalo prema riječi "kutlača" (u značenju "varjača", ali i "veliki sud, kao čaša ili kablica" (19)), a moguće je i drugo tumačenje: u nekim krajevima "kutlača" znači "korice na košu u vodenici". (20) Inače sama riječ vuče porijeklo od balkanske latinske riječi cotylus, koja je nastala od grčke kotylos, a u naš jezik prodrla je posredstvom Vlaha stočara tokom njihovih seoba u srednjem vijeku i u tursko doba. Javlja se u XIV vijeku u imenima Kutlar i Kutlarin (21) i možda je u vezi sa jednim od zaduženja u vlaškoj stočarskoj zajednici (kutlar - onaj koji dijeli hranu?). U Srbiji postoji selo Kutlače u rudničkom kraju, a u Bukovici Kutlača ima i u Čučevu i Ivoševcima. Književnik Vladan Desnica preuzeo je to prezime u priči iz sjevernodalmatinske unutrašnjosti "Životna staza Jandrije Kutlače". Ne zna se odakle su Kutlače doselile u Bukovicu. Slava im je sv. Đurađ.

Prezime bi moglo da vuče porijeklo od riječi "ljevaja", što bi značilo "ljevoruk čovjek", ali i pojavu kad lijeva kiša, voda itd. Neki njegovi nosioci preimenovali su ga u Livaja ili Levaja (ovo zadnje u Srbiji), da se ukloni (i)jekavska komponenta u njemu, premda i u Srbiji inače postoji selo Ljevaja, u rudničkom kraju (kod Gornjeg Milanovca), (22) kao i slična prezimena Ljevajac i Ljevajić, koja se spominju u Dečanskim hrisovuljama, dokumentima manastira Dečani iz prve polovine XIV vijeka koji sadrže i neku vrstu popisa stanovnika dečanskog vlastelinstva. Takođe, i nezavisno od ovih promjena postoje prezimena Livaja (okolina Sinja, Splita i Drniša) i Levaja (Baja u Mađarskoj, Beograd, kod Splita, u Novoj Gradišci i Orahovici). Velimir Mihajlović smatra da su ova prezimena nastala od nekog starog zanimanja koje se zvalo "levaja" a od kojeg su još nastala prezimena Levajac (Dragosinjci u Srbiji, Lađevci), Levajčević (kod Bjelovara i u Vinkovcima), Levajković (Kačarevo), Levajdžić (Prnjavor u Mačvi) i Levar (Budak u Lici, kod Kutine, Čazme, Delnica, Perušića i Bjelovara). (23) Slava im je sv. Aranđeo.

Prezime je po svoj prilici nastalo od imena Mirić, šta je nadimak odmilja od imena Miros(l)av. Postoji i u Lici. Zabilježeno još u XVII vijeku. (24) Uz Omčikuse odnosno Boroviće pleme Mirića je prvo koje je stiglo u Radučić. Slava im je na sv. Đurđa.

Pleme Modrinića prije 150-200 godina bilo je najbrojnije u Radučiću, ali su pojedine loze što izumrle što odselile pa je danas (a tako je bilo i uoči zadnjeg rata) Modrinića ostalo svega nekoliko kuća na više lokacija u selu (Matići, Negotići itd). Prezime je vjerovatno nastalo prema riječi "modar" odnosno "modrina" (što označava boju, ali može i vrstu grožđa), kao po svoj prilici i prominsko hrvatsko prezime Mudrinić, ali je moglo nastati i prema nekom imenu ili nadimku "Modre" (slično kao Modrino Selo). Takođe, u travničkom kraju u Bosni postoji mjesto Modrinje (25), pa bi Modrinić možda moglo doći i od značenja "čovjek iz Modrinja" (Modrinjić). Ima ih i u Bjelini i Benkovcu, a Vladislav Skarić u studiji "Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni" iznosi pretpostavku da su Mudrinići iz kraja između Une i Sane (26) porijeklom iz Dalmacije, a kako je riječ o Srbima, i kako se radučko prezime čita Mudrinić, nije isključeno da su oni zapravo starinom od radučkih Modrinića, a ne od prominskih Mudrinića. Slava im je sv. Đurađ.

Veliki rječnik Jugoslavenske akademije kaže za ovo prezime da je "tamna postanja". (27) Prema knjizi "Kninska krajina", došli su iz Crne Gore u XVI vijeku. (28) Autor knjige navodi i predanje prema kojem je jedan Opačić, valjda rodom Jankelić iz Plavnog, "slatko jeo 'omač' travu, te ga zato prozvali 'Omač-Kus', a njegovo potomstvo Omčikus" (29), ali ova je anegdota malo vjerovatna jer su Omčikusi veoma staro prezime. Ovo nekoć veliko radučko pleme u zadnjih je sto godina svedeno na današnji zaseok i na par starih kuća u selu, uz cestu za Mokro Polje, a prema jednoj predaji, uz Miriće, bili su prvi koji su naselili u Radučiću. Od njih su i Omčikusi u Lici (30), i u Kninu je bilo starih Omčikusa koji su doselili iz Radučića sredinom XIX vijeka (31) a Vladislav Skarić tvrdi i da bosanski Omčikusi, u kraju između Une i Sane, vuku porijeklo od radučkih. (32) Porijeklo od radučkih Omčikusa vuče i poznati srpski slikar Petar Omčikus. Slava im je sv. Đurađ.

Ni ovo nije radučko prezime, ali navodimo ga zbog tzv. "kuće Perićove", jednog od najuočljivijih objekata u selu. Lijepa katnica od kamena, danas već jednim dijelom propala, uz cestu kroz selo, pripadala je žandaru Nikoli Periću, rodom iz Oćestova, koji nije imao muških potomaka nego samo jednu kćer. Perića u Kninskoj krajini ima još u Plavnom. Slava im je na sv. Đurđa.

Prezime je vjerovatno nastalo od riječi "puhača" (mijeh ili cijev za podjarivanje vatre, a oko Dubrovnika se tako veli i za vrstu žabe, tzv. gubavicu). (33) Postoji i u Lici, u selu Rudanovac pored Titove Korenice. (34) Ne zna se odakle su došli. Vladislav Skarić pretpostavlja da su Puhače iz kraja između Une i Sane porijeklom iz Dalmacije (35) to jest iz Radučića. Slava im je sv. Nikola.

Veoma često i rasprostranjeno prezime. Nastajalo je od "Rade", "Rado" i sličnih muških i (rjeđe) ženskih imena, a postojalo je i samo ime Radić. (36) Spominje se od XIV vijeka, a prvi put je zabilježeno u Dečanskim hrisovuljama 1330. godine. U Dalmaciji je potvrđeno od XV vijeka u Mravincama kod Splita, Osojniku, Kliševu, Trstenom, u Dubrovniku, na Lopudu... Ima ga u Bosni kraj Vogošće, kod Travnika, Bihaća i Visokog, u Hercegovini, u Srbiji u Podunavlju, Pomoravlju, Sremu, kod Kragujevca i Valjeva, u Crnoj Gori postoji kao kučko prezime u Vasojevićima, a u Bukovici samo u Radučiću. U Bosni su postojali odnosno i danas postoje grad Radić, koji je pripadao begu Radiću, te mnoštvo sela ili zaseoka koji se tako zovu: kod Bosanske Krupe (Radić Veliki i Mali), Maglaja, Gradačca, Čajniča, Rogatice, Jajca, Banja Luke, Ključa, Sanskog Mosta, Zvornika itd. (37) U sjevernoj Dalmaciji prezime postoji odnosno postojalo je još u Kosovu (Uzdolje), Smokoviću i Benkovcu, a dio Radića u Strmici preimenovao se u Dediće. (38) Za radučke Radiće nije poznato odakle su doselili, a postoji predaja da su došli iz kraja oko Bjelaja. (39) Slava im je na svetog Đurđa.

Ovo prezime nema veze sa "sudarom" (srazom, udarcem), nego sa zanimanjem: sudar je značilo isto što i sudac, ali i "čovjek koji pravi sudove, posuđe", a po ovome posljednjem je vjerovatno i ono nastalo. (40) Prezime nije iz Radučića nego iz Otona, a u Radučiću je od 1950-ih, kad se Otonjanin Mile Sudar priženio u Bulovane, kraj današnje Nove ceste, pa je prezime tako i ostalo u selu. U Oton su Sudari vjerovatno došli kad i ostali, u proljeće 1692. godine, o čemu detaljno piše historičar Boško Desnica (41). Prezime Sudar postoji i u Lici (Ostrvica, Brušani, Smiljan), Srbiji i Zagrebu. Slava im je sv. Kuzma i Damjan.

Prezime nije jasnog postanja. Seoska predaja kaže da je od radučkih plemena ovo došlo zadnje, i da su bili "Turci", pa su tako i dalje nazivani u selu. Možda je prezime vlaškog porijekla: u rumunskom postoji riječ "sîmbră", što znači "zajednica, društvo", kojoj je mogao da bude pridodan srpskohrvatski nastavak -aga (42). Drugo moguće tumačenje prezimena bilo bi od riječi "šiprag(a)" (ili u značenju "grmlje" ili u značenju "vruć pepeo"), u koju je umetnuto "m" kao u nekim drugim riječima (npr. "dumbok" umjesto "dubok" u nekim dijalektima). Među starima je postojala i predaja da je pleme došlo skroz sa sjevera Makedonije, što bi išlo u prilog vlaškom porijeklu. Inače je, po predaji, u Dalmaciju došao zapravo samo jedan čovjek sa tim prezimenom, iz kraja oko Bjelaja u sjeverozapadnoj Bosni (pored Bosanskog Petrovca), od kojeg potiču svi ljudi koji danas nose to prezime. (43) Slava im je na svetog Đurđa.