Prezime je došlo od riječi "bjelobrk", što znači "čovjek bijelih brkova", odnosno "sijedih brkova", a koja je najprije vjerovatno bila nadimak. (2) Spominje se i u narodnim pjesmama. (3) Inače, prezimena koja nastaju po nadimcima smatraju se za najstariji tip prezimena, a prvo su zabilježena u Dalmaciji. U svim dinarskim krajevima i po 70% prezimena nekoga kraja (a najčešće bar njih pola) može da ima porijeklo u nekom nadimku. Po postanku slična su mu prezimena, recimo, Bilobrk, pa Bjelobrković, koje se isto spominje u narodnim pjesmama. (4) Nije poznato porijeklo ovog radučkog plemena. U sjevernoj Dalmaciji prezime postoji i u Civljanima. Slava im je sv. Đurađ.

Ovo veoma staro prezime (zabilježeno je prvi put u XIV ili XV vijeku) nastalo je po ličnom imenu Bor. (5) (Inače u Slavoniji se tako zove i vrsta male bundeve.) Prezime je prije posljednjeg rata u Radučiću bilo potpuno izumrlo. U sjevernoj Dalmaciji postoji odnosno postojalo je i u Smilčiću i Golubiću. (6) Slava im je na sv. Đurđa.

Nije poznato ni značenje ni porijeklo ovog prezimena. Možemo samo nagađati ima li isti osnov (postanak) kao i prezime Balaban, koje postoji u sjeverozapadnoj Bosni pored Banja Luke, a koje dolazi vjerovatno ili od turske riječi "balaban" koja znači "izvježban medvjed" odnosno "velik čovjek ili životinja" (7) (tako se zove i štap kojim se udara u bubanj), ili od iste riječi koja u persijskom znači "nazeb" odnosno "bukavac" (vrsta ptice, vodeni bik), a u narodnom govoru se upotrebljavala u pogrdnom značenju. U nekim varijantama među južnim Slavenima, naime, riječ "balaban" pojavljuje se i u obliku "buluban". Slava im je na sv. Đurđa.

Velimir Mihajlović u svom leksikonu "Srpski prezimenik" iznosi mišljenje da ovo prezime dolazi od riječi burzaum, što na rumunjskom znači bumbar. (8) Drugo je moguće tumačenje u vezi sa talijanskom riječi borsa (kesa, torba) i latinskom riječi bursa (džep, kesa, mijeh), koja dolazi od grčke byrsa, što znači "odrta koža" (9) (sličan postanak imaju riječi "burza" u značenju "berza" i "burza rada" te "borša" - torba). Prezime postoji još u Livnu i u Dalju (Slavonija). (10) U Muškovcima, u Paravinjama, postoji pleme (porodični nadimak) Burza, ali ne i prezime, a isti slučaj zabilježen je i u Smederevskoj Palanci. (11) Srodna su mu prezimena Burzan (Draževina u Crnoj Gori), Burzanović (Dubrovnik), Burzelić (Novi Sad, selo Rešetari kod Nove Gradiške, Zagreb) i Burzić (Varoška Rijeka, Mrazovac, Ostrožac, Jezerski, Ključ, Stijena, Vrnograč i Bužim u Pounju odnosno Unsko-sanskom kantonu, Kupres, Breza, Blagaj Japra na Grmeču, Brežane Lekeničke kod Siska, Brinje u Lici, te kod Garešnice i Slunja). (12) Slava im je na sv. Nikolu.

Za razliku od većine prezimena koja su nastala od nekog imena, ovo je izvedeno od ženskog. Ime od kojeg nastaje, Deva, nije bilo neuobičajeno (čak se u matici rođenih Radučića za godine 1837. do 1889. javlja bar desetak puta). Još u staroslavenskom postojalo je ime D'va, koje je vuklo porijeklo iz najdavnije starine, a značilo je, po svoj prilici, "dojilja". Premda veoma drevno, ime je prvi put na srpskohrvatskom prostoru zapisano u Šibeniku 1386. godine, zatim u Kotoru (XIV-XV vijek) i Prizrenskom pomeniku (XV vijek). Prezime Dević prvi put je zabilježeno u vezi sa ličkim Devićima koji su 1686. godine iz Baga preseljeni u Bužim. U XVIII vijeku spominje se nekoliko puta: 1715. u Subotici, 1729. u Šibeniku, 1762. u Sremskoj Mitrovici, 1773. u Bečkereku (Zrenjanin), 1784. u Kaću (Bačka). Srodna su mu prezimena Devanić (Vidrovac u Negotinskoj krajini), Devanovac (Straža u Krivoj Reci), Devičić (Bugojno), Devković (Rogoznica kod Šibenika), Devčić (Sinj, Gospić, Otočac, Split)... (13) Devića u sjevernoj Dalmaciji ima odnosno bilo ih je u Biljanima, Benkovcu, Kolarini, Islamu Grčkom i Štikovu, a ima ih i u Lišanima Ostrovičkim Hrvata. Slava im je sv. Jovan. Devića ima i u zapadnoj Bosni, odakle je vjerovatno porijeklom radučko pleme: u Gornjoj Sani i Pljevi postoje Devići u selima Strojice i Varcar, koji slave sv. Đurđa, a starinom su iz Šekulara u Crnoj Gori (14), a drugačija slava možda potiče odatle što su pri seobi i dolasku u novu postojbinu, iz nekih razloga, radučki Devići promijenili krsno ime, kao što su radila i neka druga plemena doseljena u novi kraj.

Ovo prezime nije iz Radučića već je porijeklom ili iz Kistanja ili iz Plavnog, a u selu je poznata Dubajića kućetina uz cestu Knin - Zadar, gdje je nekoć bila jedna od tri seoske gostione. U široj okolini Dubajića ima još u istočnoj Lici (Donji Srb, Neteka, Donja Suvaja, Ličko Petrovo Selo) i u pograničnom selu Očigrije na Uncu, pored Martin Broda. Prezime je navodno nastalo od imena Dubaj, a srodna su mu prezimena Duba (Lug kod Karlovca), Dubak (Andrijevica, Vis), Dubanović (zapadna Srbija), Dubanjić (Donja Kamenica u Zaglavku u Srbiji), Dubac (kod Slavonskog Broda, Pazina i Belog Manastira). (15) U Radučić je dospjelo tako što se prije više od stotinu godina Lazar Dubajić iz Zadra priženio udovici vlasnika gostione (koji se zvao Grga, a čiji daljnji rod i danas postoji u Šimpragama), a koji nije imao muških potomaka. Donedavno zapuštenu kućetinu obnovio je njegov unuk Desimir (Deso) Dubajić. Slava im je na sv. Đurđa.

Dva su tumačenja porijekla ovog prezimena: po jednoj teoriji nastalo je od riječi "rgati", to jest rđati, dodatkom slova "e", tzv. proteze, protetskog "e"; po drugoj, potiče od turskog pridjeva "ergan" (ergen), što znači "neoženjen". Vjerovatno su mu sličnog postanja prezimena Erg (zabilježeno u Vukovaru popisom 1948. godine), Erga (Zagreb, Šibenik), Ergo (Konjic), Ergotić (Velika Kopanica kod Županje), Ergarac (Prijedor, Grubišno Polje), Ergovac (Kaštel Štafilić kod Splita), Ergović (prisutno na Kosovu kod Orahovca i u Slavoniji u Lužanima kod Slavonskog Broda, u Novim Mikanovcima kod Vinkovaca, u Ramanovcima, Turniću, Drškovcima, Zarilcu i Gornjem Lipovcu kod Požege, u Novoj Kapeli kod Nove Gradiške itd) i Erguzović (zabilježeno samo 1825. u Šengolju u Požeškoj nahiji). (16) Pleme Ergića u Radučiću je zadnjih pedesetak godina skoro izumrlo, pa danas u selu postoje samo dvije kuće, od toga jedna prazna. Prezime postoji i u Gaćelezama. Slava im je sv. Aranđeo.

Ovo prezime, koje nije iz Radučića a ni danas ga u selu više nema, spominje Savo Nakićenović u knjizi o Kninskoj krajini iz 1923. godine, navodeći da od Kotaraša u Radučiću ima jedna kuća. (17) Potiče od cestara iz Kovačića (u Kninskom polju) koji je održavao dio ceste od Knina do Kistanja, a bio se priženio u Gornje Radiće. Radučki Kotaraši odselili su u kraj oko Prijedora. Značenje prezimena je jednostavno i u vezi je sa porijeklom: "čovjek iz Kotara", a srodno je sa prezimenima Kotarac i Kotaranin. Slava im je na sv. Đurđa.