elo
Radučić se prvi put spominje u jednoj listini koja se čuva u
splitskom kaptolskom arhivu, u dokumentu o štetama koje je kninskoj
biskupiji nanio "primorski ban" Emerik Lacković 1368.
godine. U 14. vijeku ojačalo je bogumilstvo i naraslo neraspoloženje
prema papinskoj crkvi u Dalmaciji (1),
pogotovo u biskupijama koje su bile u neposrednom dodiru s Bosnom,
a mnogi magnati (velikaši) i pučani (slobodni ljudi koji nisu
plemenita roda), ali i sama državna vlast i popovi, otimali
su se obavezi da crkvi predaju "desetinu" (nešto kao
crkveni porez, koji je iznosio desetinu prihoda), pa bi je uskraćivali,
ili je često, kad bi već bila sakupljena, prisvajali, to jest
ne bi je predavali višoj instanci (nadbiskupu). (2)
Dokumenti u kojima se prvi put spominje Radučić govore upravo
o prisvajanju već sakupljene crkvene desetine i uroda s crkvenih
imanja koji su trebali završiti u žitnicama i konobama kninskog
biskupa Nikole IV, a datiran je 14. novembra 1369. godine. Na
molbu Albertusa, upravitelja imanja kninskog biskupa, ujedno
i njegovog zastupnika, koja je iz Knina bila upućena tek nakon
što je ban Emerik lišen vlasti, kralj Ludovik pozvao je kaptol
splitske katedrale da zajedno s njegovim čovjekom pošalje nekoga
u procjenu štete koju je biskupu Nikoli nanio primorski ban
Emerik godinu dana ranije, 1368. godine. Kaptol na taj poziv
kao izaslanika šalje svog kanonika Mihovila. Listina o kojoj
se govori je izvještaj splitskog kaptola kralju sastavljen na
osnovu saznanja dvojice procjenjivača, kraljevog čovjeka i spomenutog
kanonika.
Između ostalog, u nabrajanju količina pšenice, prosa, ječma,
zobi i vina koje nisu dospjele kninskom biskupu, u dva navrata
spominje se kao jedan od Emerikovih ljudi koji su za bana kupili
biskupska dobra i stanoviti Tumpa iz Radučića, plemenita roda
i naveden kao banov "službenik". Prvi put navodi se
kao "Tumppa nobilis de Radozich", a nešto
dalje kao "Tumpa de Radocich", u vezi sa
skupljanjem dobara u Lapcu i Vrlici. (3)
Lovre Katić, koji je objavio ove dokumente i dao svoje tumačenje,
pretpostavlja da ime Tumpa nije drugo nego Tompa, odnosno Toma,
i da je prvi zabilježeni Radučićanin začetnik loze Trumpića
u starom plemenu Kreščića, koje je kasnije držalo gradove Vranograč
i Podzvizd u današnjoj Lici. (4)
Ali ovo su pretpostavke i osim imena Tumpa i spomena sela splitska
listina ne donosi nikakve druge informacije o samom Radučiću.
Selo
se sljedeći put spominje dobar ljudski vijek kasnije, 1437.
godine, kada kninskom velikašu "Georgii filii Stephani
Martinoshevich, de Raduuchijch", to jest Georgiu
sinu Stefanovu Martinoševiću od Radučića, kralj Sigismund
odnosno ban Matko Talovac daje
Sl.
1 - Vrh uz cestu Knin - Gračac gdje se nalazio Zvonigrad
"possessiones
seu villas Badaan, Nepekure, Lelchychy, et Lobothychy, vocatas,
in Provincia seu contrata de Promynya", to jest
prominska sela i posjede Badanj (5),
Nepekure (6),
Lelčiće (7)
i Ljubotić. (8)
To su prije bili posjedi moćnih knezova Nelipića, koji su
u 15. vijeku vladali Kninom i dobrim dijelom Promine, Miljevaca,
Gornje Cetine i Petrovog polja, a dospjeli su u ruke radučkog
plemića Martinoševića nekoliko godina nakon smrti cetinskog
kneza Ivaniša Nelipića, koji nije imao muških potomaka. Nelipićeva
prostrana imanja od Velebita do Cetine su, bez nasljednika,
po državnom pravu trebala pripasti kralju, ali je knez bio
posinio zeta, Ivana (Anžua) Frankapana, "kneza Kralja
Krbavskoga", hrvatskog bana, da to izbjegne. Ivaniševa
jedina kćer Margarita, umjesto 7000 dukata zlatnika, u miraz
donese grad Zvonigrad (nalazio se na vršku pored ceste za
Gračac, iznad sela Palanka, sl. 1) i spomenuta sela i posjede,
koja Frankapanu pripadoše kad je cetinski knez umro u ljeto
1434. godine. (9)
Premda je kralj za života Nelipićeva bio pristao na takav
aranžman, nakon njegove smrti "počne se sada tome opirati
zahtijevajući od Ivana Frankapana da mu preda svu ostavštinu
kneza Ivaniša; kad taj ne htjede da to učini, proglasi ga
buntovnikom, liši svih časti i posjeda te naloži slavonskom
banu Matku Talovcu (1435-1444) da ga silom pokori. Tako bukne
1436. u Hrvatskoj građanski rat koji se svrši nakon nenadane
smrti bana Ivana Frankapana kraljevom pobjedom."(10)
Kralj Sigismund podijeli sva imanja Nelipićeva, sve gradove
i kule Matku Talovcu, banu Hrvatske i Dalmacije. Po kraljevoj
dozvoli, "radi zasluga u ratu zadobivenih u obrani kraljevih
gradova" u borbama s krbavskim knezovima, poklanja knezu
i plemiću Martinušiću iz Radučića Nelipićeve posjede koji
su u blizini Bukovice. (11)
Gdje su živjeli ti prvi Radučićani? Može se pretpostaviti
da je srednjovjekovna naseobina, kao i poslije, kad su u Radučić
doselili Srbi, bila uz polje (velika slika), a da su današnji
krševiti predjeli u donjem dijelu sela bili šuma odnosno,
kao i danas, pašnjaci. Ko je obrađivao zemlju, jesu li to
bili starosjedioci Hrvati, ili možda Vlasi koji se od 14.
vijeka naseljavaju u opustjela naselja Kninske krajine (12),
ostaje pitanje bez odgovora.
elo
Radučić se prvi put spominje u jednoj listini koja se čuva u
splitskom kaptolskom arhivu, u dokumentu o štetama koje je kninskoj
biskupiji nanio "primorski ban" Emerik Lacković 1368.
godine. U 14. vijeku ojačalo je bogumilstvo i naraslo neraspoloženje
prema papinskoj crkvi u Dalmaciji 
