vezi
sa rimskom upravom u Dalmaciji mogao bi se postaviti "radučki
paradoks": na području sela prije 2000 godina postojao
je za ono doba moderan vodovod, a u 21. vijeku Radučić ga još
uvijek nema. Napredna rimska civilizacija, čije se širenje ponajviše
zasnivalo na vojnoj premoći, planski je učvršćavala svoje pozicije
na novosvojenim teritorijama. Gradnja legijskog logora Burnum
na strateški važnom mjestu, na raskrsnici puteva i neposredno
uz prelaz preko Krke, bio je jedan od takvih poteza. A toliki
logor, predviđen za boravak čak 5000-6000 vojnika, morao je
imati i dovoljne količine pitke vode. Međutim, za toliko ljudstvo,
kao i za stoku i legijsku konjicu, snabdijevanje vodom iz cisterni
ili direktno iz Krke nije bilo ni praktično ni lako izvedivo
(visinska razlika između logora i rijeke iznosi skoro 100 metara):
zato je odmah po podizanju logora, a možda i usporedo s njim,
izgrađen 32,6 kilometara dug akvedukt koji je u Burnum dovodio
vodu iz vrela Begovac na području Radljevca.
Iscrpne informacije o tom rimskom vodovodu donosi zadarski arheolog
Boris Ilakovac, koji je svoja istraživanja iz 1973. i 1974.
godine objavio u knjizi "Rimski akvedukti na području sjeverne
Dalmacije" (1).
Ilakovac je obišao cijelu trasu vodovoda i ustvrdio kako je
veći dio akvedukta bio položen na mali nasip ili lagano ukopan
u zemlju, čime se osiguravao kontinuiran lagani pad toka vode.
To je jedan od razloga zašto akvedukt ne ide pravolinijski (2)
nego njegova trasa uglavnom prati izohipse terena, uz neprimjetan
pad, a tek tamo gdje to nije bilo moguće akvedukt je bio postavljan
na znatno viši nosač, tj. na širi i jači nasip, kakav je na
primjer Prespa u Dubokoj vlaci, o čemu nešto niže.
Na područje Radučića rimski vodovod ulazi usporedo s asfaltnom
cestom Knin - Zadar, a i danas je vidljiv kao manje-više neprekinut
nasip, s ostacima pržine, malte i razbacanog kamenja, koji s
južne strane prati cestu na nekih 15-20 metara udaljenosti.
Čak postoji pretpostavka da je na ovoj dionici cesta bila građena
u blizini rimskog vodovoda jer je njegova konstrukcija pružala
izobilje "gotovog" i kvalitetnog materijala, na tom
inače krševitom, kamenitom dijelu zaravni istočne Bukovice.
(3)
Malo prije trafostanice i skretanja za Puače nasip se gubi,
a najvjerovatniji razlog tome je da se nešto prije ulaska u
Selo trasa akvedukta počinje poklapati s trasom ceste. Ostaci
vodovoda ponovo postaju vidljivi preko puta Dubajića kućetine,
gdje se od ceste, koja zaokreće prema jugozapadu i spušta se
niz Brežinu, odvaja put za Polje i potom nekoliko stotina metara
dalje ulijevo prema Šimpragama. Ta stara putina nastala je baš
na nasipu akvedukta odnosno usporedo s njim, pa se na njoj još
i danas na mjestima mogu razabrati tragovi zidića između kojih
je tekla voda, odnosno u ogradama uz koje ide put može se vidjeti
nasip. Neposredno iznad Šimpraginih kuća, u takozvanim Glavičicama,
vidi se, u razini puta, i originalni izgled akvedukta: ostatak
kanala među zidićima pokrivenog fino klesanim četvrtastim pločama
(koje su na najvećem dijelu trase tokom vijekova poskidane kao
besplatan i lijepo oblikovan kamen pogodan za gradnju kuća).
(4)
Akvedukt
izbija iznad Duboke vlake na put prema Modrinićima, i tu se
na mjestima također razabiru njegovi ostaci, a na dvije lokacije,
nekoliko metara desno od puta, i duži dijelovi trase, dvije
zidane i usporedne pruge u zemlji (velika slika). Vodovod potom
dolazi na mjesto gdje u oštrom uglu
Sl. 1 Prespa, vidljiva
kao niz (pruga) stabala u sredini slike
zaokreće
ulijevo, prema jugozapadu, i gdje počinje skoro 3 kilometra
dug visoki nasip poznat u narodu kao Prespa (sl. 1), koji premošćuje
plitku udolinu Pene i Crnog krša u ravnoj liniji sve do logora
Burnum. (5)
Na kraju nasipa, već na području Ivoševaca, nalazio se vodospremnik,
otkopan u istraživanjima 1970-ih, koji se i danas može vidjeti
nedaleko od željezničke pruge, a služio je i kao rezervoar i
kao mjesto gdje se taložio mulj kad bi u sezonama kiša izvori
bili zamućeni pa voda akveduktom pritjecala puna nečisti.
Uz Prespu na više mjesta vide se udubine u ravnom terenu krša,
široke po nekoliko metara, danas uglavnom obrasle u grmlje i
šumu, koje izgledaju kao vrtače. Ali to nije prirodni fenomen
već djelo ljudskih ruku - brojni stari kamenolomi: "Dokazano
je", piše Ilakovac, "da se iz tih kamenoloma, što
ih samo na 2 km dugačkom potezu ima desetak, vadilo kamen potreban
za izgradnju akvedukta. (...) Za blizu 3000 metara dugačku dionicu
na Prespi trebalo [je] ugraditi oko 39.000 m3 kamena, što teži
preko 70.000 tona! A za prijevoz tolikog tereta bilo bi danas
potrebno oko 3.900 savremenih teretnih vagona pojedinačne nosivosti
od po 20 tona!" (6)
Sl.
2 Presjek nasipa Prespe i usporednih kolotečina kojima se vozila
građa za nasip. Kako se vidi vodovod je ležao na nosaču koji
su učvršćavala dva zidića a bio je pokriven nanosom zemlje i
kamena da bi se zaštitio od kiše te da bi se sprečila "krađa"
vode
Uz
akvedukt na predjelu Prespe, kojih 4-8 metara od nasipa, vidljivi
su i tragovi točkova (kolotečine, užljebine, lat. spurile),
što su ostaci davnog puta nastalog u vrijeme gradnje vodovoda,
takozvana operativna komunikacija (sl. 2). Tuda su se prevažale
hiljade tona građevinskog materijala za nasip a put nije napušten
ni nakon što se završilo sa izgradnjom akvedukta: on i dalje
ostaje, ali sad kao "komunikacija za nadzor i održavanje
vodovodne konstrukcije, kao i za povremeni dovoz građevinskog
materijala potrebnog za opravke". (7)
Takođe, tim putem u to doba nisu se slobodno kretali ljudi i
kola. "Treba naglasiti, da je neposredan okoliš kojim je
prolazio akvedukt, uključivši tu i operativnu komunikaciju,
bila praktički zabranjena zona, namijenjena kretanju posebne
stručne ekipe zadužene za nadzor i za održavanje vodovoda. Ta
komunikacija nije stoga mogla biti 'via publica'." (8)
No u kasnijim vremenima, kako upozorava Ilakovac, od Burnuma
prema Staroj Straži, gdje je trasa vodovoda položena na kamenu
ravnicu bukovačkog krša, ne samo da je sačuvan osnovni smjer
te rimske putine, "već je njena trasa, s manje značajnim
devijacijama, postala osnova jednog dijela magistralnog puta
Zadar - Benkovac - Bribirske Mostine - Knin, što se očuvao sve
do danas". (9)
Sl. 3 i 4 Dio akvedukta
otkopan tokom istraživanja 1970-ih na putu koji ide po Prespi,
neposredno iza Đuričine ograde
Kako pokazuje slika
otkopanog dijela vodovoda i presjek na toj poziciji (sl. 3 i
4), sâm kanal vodovoda tekao je između dva zida od lomljenog,
pritesanog kamena i malte. (10)
Između zidića najdonji je bio sloj od kamenih ulomaka izmiješanih
sa običnom zemljom (na skici označen brojem 4), a na njemu se
nalazila takozvana "hidraulična podnica" (na skici
označena brojem 3), tj. vodonepropusni sloj, napravljen pretežno
od šljunka i gline uz dodatak tek malo vapna. Mjesto gdje se
podnica dodiruje sa zidićima dodatno je zabrtvljeno ugaonim
dodatkom (označen slovom A), zamiješanim od šljunka, gline i
vapna slično kao i vodonepropusni sloj. Kanal je na ovom mjestu
visok jednu rimsku stopu (29,6 cm), a na zidićima je formirano
proširenje drugim redom malterisanog kamena (označen slovom
C), kao ležište za kamene ploče koje su pokrivale kanal (označeno
slovom B). (11)
Čitava je konstrukcija vodovoda bila na kraju "s gornje
zasuta nasipom od kamena, a možda i zemljom. Time je akvedukt
bio zaštićen od bujičnih i oborinskih voda, a posebno od neovlaštenog
i nekontroliranog prisvajanja kvalitetne tekuće vode, koja je
u kršnom i bezvodnom bukovačkom kraju oduvijek imala visoku
cijenu." (12)
Na slici 2, koja prikazuje presjek akvedukta na Prespi, jasno
se vidi kako je cijela ta konstrukcija izgledala.
Širina kanala na opisanom mjestu iznosi 42 centimetra. Kroz
tako naizgled uzak kanalić tekla je međutim voda koja je napajala
cijeli jedan grad u kojem je boravilo nekoliko hiljada ljudi.
Naime, na ukupnu duljinu od 32,6 kilometara i visinsku razliku
između izvora i Burnuma od kojih 170 metara, akvedukt je imao
kapacitet (protok) od 86 litara u sekundi. A to znači preko
7400 kubika vode dnevno. U samom Burnumu postojale su javne
česme iz kojih je voda tekla danonoćno i mogla se po volji zahvaćati
i koristiti, a vodom su se punila i pojila za stoku koja su
se nalazila negdje putem, uz akvedukt, a vrlo vjerovatno i kod
rezervoara nadomak logora.
Ilakovac pretpostavlja da je akvedukt napušten najkasnije za
vrijeme Justinijanovih ratova s Gotima, kad je 536. i 537. Burnum
direktno izložen ratnim
operacijama i razaranjima. (13)
Nije isključeno da je i nakon tih ratova voda još neko vrijeme
tekla a akvedukt bio od koristi, jer postoje dokazi da se nakon
VI vijeka u Burnumu bilo nastanilo neko pleme iz perioda seobe
naroda. (14)
Ali sve su to samo pretpostavke koje bez novih istraživanja
do daljnjega ne mogu biti ni potvrđene ni oborene.
O gradnji rimskog vodovoda postoji i narodna predaja. Kaže priča,
bio neki Rade koji se sa suparnikom borio za jednu djevojku.
Taj drugi je trebao sazidati grad u Šupljaji, a Rade dovesti
vodu do grada: ko prije završi, njemu djevojka. Grad skoro da
bude gotov, falio je još samo jedan kamen, a od vodovoda ni
traga. Ali kako je djevojka bila sklonija Radi, ona preko noći
zabavi ovoga drugoga, dok Rade noću ne dovede vodu, i taman
da će ovaj drugi ujutro staviti taj zadnji kamen, kad poteče
voda i Rade dobije djevojku.
vezi
sa rimskom upravom u Dalmaciji mogao bi se postaviti "radučki
paradoks": na području sela prije 2000 godina postojao
je za ono doba moderan vodovod, a u 21. vijeku Radučić ga još
uvijek nema. Napredna rimska civilizacija, čije se širenje ponajviše
zasnivalo na vojnoj premoći, planski je učvršćavala svoje pozicije
na novosvojenim teritorijama. Gradnja legijskog logora Burnum
na strateški važnom mjestu, na raskrsnici puteva i neposredno
uz prelaz preko Krke, bio je jedan od takvih poteza. A toliki
logor, predviđen za boravak čak 5000-6000 vojnika, morao je
imati i dovoljne količine pitke vode. Međutim, za toliko ljudstvo,
kao i za stoku i legijsku konjicu, snabdijevanje vodom iz cisterni
ili direktno iz Krke nije bilo ni praktično ni lako izvedivo
(visinska razlika između logora i rijeke iznosi skoro 100 metara):
zato je odmah po podizanju logora, a možda i usporedo s njim,
izgrađen 32,6 kilometara dug akvedukt koji je u Burnum dovodio
vodu iz vrela Begovac na području Radljevca. 
